Temelji Staroslavenskog instituta položeni su osnivanjem Staroslavenske akademije 1902. Staroslavenska akademija je 1928. godine "ujedinjena" s Hrvatskom bogoslovskom akademijom u Zagrebu kao njezin Staroslavenski odsjek. Pročelnikom odsjeka imenovan je mons. dr. Svetozar Ritig (Slavonski Brod 1873. - Zagreb 1961.). God. 1939. mons. Ritig je dao ostavku na pročelništvo čekajući bolja vremena. Uspio je obnoviti Staroslavensku akademiju pri Komisiji za vjerske poslove Vlade Narodne Republike Hrvatske (NRH) kojoj je bio predsjednik.
Akademija je obnovljena 15. rujna 1948. godine na skupštini Društva svećenika Hrvatske u Rijeci. Odlučeno je da njezino sjedište bude u Zagrebu. Predsjednik Vlade NRH povjerio je mons. Ritigu vođenje Akademije. Kao predsjednik Komisije za vjerske poslove, mons. Ritig je predložio predsjedniku Vlade NRH da se naziv Staroslavenska akademija promijeni u naziv Staroslavenski institut. Predsjednik Vlade NRH Vladimir Bakarić potpisao je 18. ožujka 1952. uredbu kojom se osniva Staroslavenski institut sa zadatkom da skuplja, obrađuje i proučava staroslavenske i stare hrvatske spomenike i drugo gradivo potrebno za izdavanje stručnih rječnika, monografija, zbornika i sličnih izdanja i da ih objelodanjuje te da uz stručnu biblioteku osnuje fototeku, u kojoj će prikupljati snimke svih važnijih glagoljskih spomenika, kao i ostalih spomenika koji se nalaze u bibliotekama i arhivima izvan Zagreba ili u inozemstvu.
Mons. Ritig ostao je direktorom Instituta do kraja života. Najveći dio svoje osobne knjižnice predao je u posjed Staroslavenskog instituta. Nakon njegove smrti na prijedlog institutskoga savjeta prihvaćena je 25. srpnja 1961. godine izmjena naziva u Staroslavenski institut "Svetozar Ritig".
Godine 1977. po sili zakona, zajedno s Institutom za jezik i s Institutom za narodnu umjetnost, Staroslavenski institut "Svetozar Ritig" integriran je u Institut za filologiju i folkloristiku koji se sastojao od tri zavoda: Zavod za jezik, Staroslavenski zavod "Svetozar Ritig" i Zavod za istraživanje folklora. Zavod za istraživanje folklora stekao je 1991. g. zakonske uvjete za status instituta i izdvojio se u Institut za etnologiju i folkloristiku. Druga dva zavoda ostala su zajedno kao samostalne znanstvene jedinice s nešto izmijenjenim nazivima: Zavod za hrvatski jezik i Staroslavenski zavod u institutu koji je dobio novo ime: Hrvatski filološki institut.
Odlukom Trgovačkog suda od 20. siječnja 1997. dva su se zavoda Hrvatskog filološkog instituta odijelila i Staroslavenskom se zavodu vraća naslov Staroslavenski institut.
Mons. Svetozar Ritig osigurao je Staroslavenskom institutu prostorije pri Republičkoj komisiji za vjerske poslove u Zagrebu u dijelu zgrade u Demetrovoj ulici br. 11 ("palača Balbi"), koja datira iz prijelaza 17. u 18. stoljeće i u toj se zgradi Staroslavenski institut i danas nalazi.
Ravnatelji Staroslavenskog instituta:
U Staroslavenskom se institutu proučava jezik i književnost u Hrvata od prvih stoljeća jezičnog i književnog razvoja kada Hrvati, zajedno s drugim europskim narodima, najprije u svojoj kneževini, a potom u kraljevini, postavljaju povijesne, političke, duhovne i civilizacijske temelje moderne Europe. Znanstvenici u Staroslavenskom institutu, dakle, istražuju srednjovjekovno poglavlje hrvatske jezične i književne kulture.
Ova istraživanja imaju ozbiljne početke već u 18. st., a potom značajne prinose u 19. i u prvoj polovici 20. st. Svoj procvat doživljavaju u drugoj polovici 20. st. zahvaljujući u velikoj mjeri upravo radu Staroslavenskog instituta.
Hrvatska srednjovjekovna jezična i književna kultura imaju svoj veliki latinski dio (latinski je prvi književni jezik Hrvata), dok je hrvatska književnost na narodnom jeziku pisana trima pismima: glagoljicom, latinicom i hrvatskom ćirilicom. Iz toga bogatstva u Staroslavenskom se institutu istražuje prije svega hrvatska glagoljska baština. Hrvatsko glagoljaštvo ima korijene u slavenskom kulturnom zajedništvu utemeljenom u 9. st. misionarskim i kulturnim djelom bizantskih učitelja iz Soluna svete braće Konstantina-Ćirila i Metoda. Prolazilo je u kasnijim stoljećima kroz mnoge razvojne faze europske srednjovjekovne kršćanske duhovnosti i kreativnosti, sve dok nije u zrelom srednjem vijeku i do konca tog duhovnog i stilskog razdoblja, bogatstvom i ljepotom svojih književnih tekstova dosegnulo najviše domete zapadne kršćanske književne civilizacijske Europe.
Na taj se način hrvatsko glagoljaštvo pridružilo hrvatskoj latinskoj književnosti koja je od samih svojih početaka držala korak sa suvremenom zapadnom Europom. Mnoga istraživanja u Staroslavenskom institutu posvećena hrvatskom glagoljaštvu u posljednjim desetljećima svjedoče o takvom razvoju hrvatske srednjovjekovne kulture pa se zbog toga pojedine teme i cijeli književni korpusi proučavaju u suradnji sa zapadnoeuropskim institucijama.
Nastavak, proširenje i produbljivanje istraživanja takve srednjovjekovne jezične i književne glagoljaške kulture ima svoje značajno mjesto u dugoročnom razvoju Republike Hrvatske jer je ta kultura jedna od prvih čuvarica hrvatskoga nacionalnog i povijesnog identiteta, kao što je, istodobno, zajedno s latinskom kulturom, i višestoljetni svjedok zajedničkoga razvoja i življenja s Europom tijekom njezine povijesti sve do danas.
Staroslavenski je institut u pola stoljeća postojanja stvorio stručnu knjižnicu, skupio mikrofilmove i fotokopije gotovo svih glagoljskih rukopisa čiji se izvornici čuvaju u raznim hrvatskim ustanovama kao i po svijetu. Izdavačka djelatnost obuhvaća Slovo 1 (1952) - 54-55 (2006) i Radove 1 (1952) – 9 (1988), faksimile i transliteracije glagoljskih kodeksa, odlomaka i tiskanih glagoljskih knjiga. Rezultati dosadašnjih jezičnih, književnih i paleografskih istraživanja hrvatske glagoljske baštine objavljeni su u mnogim znanstvenim knjigama i časopisima.
