Što je staroslavensko bogoslužje?

Staroslavensko bogoslužje, javno štovanje Boga u kršćana na staroslavenskom jeziku od 9. st. do danas. Tvorci s. b. su sveta braća misionari Grci Konstantin Filozof Ćiril (826. – 869.) i biskup Metod (815. – 885.). Oni su liturgijske knjige preveli na jezik kakvim su govorila slavenska plemena u okolici Soluna s namjerom da Radosnu vijest navijeste Slavenima u Velikoj Moravskoj. Njihov je staroslavenski prijevod u početku pisan glagoljicom, a kasnije i staroslavenskom ćirilicom. S. b. se proširilo u Panoniji, Češkoj, Hrvatskoj, Bugarskoj, Makedoniji, Bosni, Zahumlju, Moldaviji i Rusiji. S vremenom u staroslavenski jezik ulaze elementi narodnoga jezika i tako nastaju crkvenoslavenski jezici.

Nakon susreta s Papom u Rimu Metod je uzeo zapadni liturgijski obred  (Liturgija sv. Petra) i tako otvorio put zapadnoj kulturi među Slavenima. S. b. bilo je prisutno u istočnoj (bizantsko-slavenski obred) i zapadnoj Crkvi (rimski obred). Svi današnji rimokatolički Slaveni, osim Hrvata, napustili su s. b. u 12. st. Među Hrvate je s. b. vjerojatno došlo još za Metodova života ili neposredno nakon njegove smrti.

Crkveni se sabor u Splitu 925. bavi s. b. Hrvati su skoro jedno tisućljeće bili jedini rimokatolici s ne-latinskim bogoslužjem služeći misu iz staroslavenskog misala "po zakonu rimskoga dvora" uglavnom u Istri, Kvarneru, otocima, Krbavi, Lici i Dalmaciji, a latinski jezik je prevladavao u kontinentalnoj Hrvatskoj. Staroslavenski jezik s elementima hrvatskoga zove se hrvatski crkvenoslavenski. U bogoslužju ga je zamijenio suvremeni hrvatski nakon II. vatikanskog koncila (1963.-1965.). Na tom je Koncilu ćirilometodsko s. b. bilo  primjer narodnoga jezika u liturgiji kad se odlučivalo o uvođenju suvremenih jezika umjesto latinskog. Iako ni latinski ni staroslavenski nisu ukinuti u rimskoj liturgiji, oni su u zadnjih četrdeset godina spontano zamijenjeni narodnim jezicima.

Grkokatolička crkva u Hrvatskoj, Bugarskoj, Mađarskoj (do 1920.), Makedoniji, Belorusiji, Rusiji, Slovačkoj, Ukrajini, SAD-u i Kanadi ima s. b. istočnoga obreda uglavnom na (ruskom) crkvenoslavenskom jeziku. Biblijska čitanja redovito su prevedena na suvremene narodne jezike, a polako se prevode i ostali dijelovi liturgije. Istočni obred obiluje pjevanim dijelovima pa prevođenje ide sporije. Sveta je Stolica preko Kongregacije za Istočne Crkve od 1935. do 1965. objavila liturgikon ili služebnik, evanđelja, apostol i trebnik na crkvenoslavenskom jeziku u dvije verzije: recensio ruthena i recensio vulgata, a poslije II. vatikanskog koncila odobrava prijevode na narodne jezike za sve katoličke istočne obrede.

Pravoslavne crkve u Rusiji, Belorusiji, Ukrajini, Rumunjskoj, Srbiji, Bugarskoj i Makedoniji prevode s. b. na vlastite suvremene jezike pod utjecajem II. vatikanskog koncila po dopuštenju Svetih sinoda pojedinih mjesnih pravoslavnih Crkava.

Rimska Sveta Stolica potiče na očuvanje liturgije rimskog obreda na latinskom jeziku. Taj poticaj vrijedi i za privilegij hrvatskih glagoljaša na slavljenje mise na hrvatskom crkvenoslavenskom jeziku.

Marica Čunčić, Staroslavensko bogoslužje, Hrvatska enciklopedija, Zagreb 2008, 225.

telefon: +385 1 4851380
e-mail: info@stin.hr